Patricijino ćoše – Depresija

Sve više se govori o depresiji kao svojevrsnoj pošasti savremenog doba (što nije daleko od istine). Ipak, da se depresija ne bi doživela kao neka sila koja dolazi iz neodredjenih prostora i kao tornado se obrušava na ljude, zatičući ih iznenadjene, zbunjene, preplašene, a nadasve nemoćne (iako je neki pacijenti upravo tako i doživljavaju), već kao stanje neraskidivo povezano sa unutarnjim i spoljašnjim životom pojedinca i okolnostima u kojima živi, potrudiću se da taj fenomen što uverljivije približim „običnom“ čitaocu. Da je depresija postojala odvajkada svedoče nam brojni izvori. Ipak, tek joj je kraj dvadesetog i početak dvadeset prvog veka “podario” status “kraljice mentalnih oboljenja”, angažujući čitavu armiju lekova i psihoterapijskih tehnika u borbi protiv nje. Pojava antidepresiva označila je pravu revoluciju u tretiranju depresivnih stanja. Duge, zamorne i skupe psihoterapijske seanse (svima poznata psihoanaliza suvereno je vladala prošlim vekom) pokazale su se nemoćne pred dinamikom savremenog života i sve većim brojem obolelih pacijenata, pa su Prozak i njegovi superiorniji naslednici „preuzeli kormilar“. Ipak, da jedna pilula ne rešava suštinski problem, uprkos evidentnim koristima koje pacijenti imaju od psihofarmaka, nedvosmisleno je jasno. Stoga ćemo se u daljem tekstu pozabaviti dinamikom depresivnih stanja, njenom kompleksnošću i ograničenim mogućnostima kako farmakoterapije, tako i psihoterapije.

   Psihijatrijski priručnici uzroke depresije, kao uostalom i drugih psihijatrijskih oboljenja, vezuju za biološke, psihološke i socijalne faktore. Ako po strani stavimo tzv. endogene (one koje dolaze iznutra) depresije i depresivne faze u sklopu bipolarnog poremećaja (kod kojih je primaran uzrok specifičan, urodjeni moždani hemizam i koje ne moraju nužno biti povezane sa odredjenim spoljašnjim faktorima, te se, shodno tome, tretiraju primarno lekovima) istorija bolesti depresivnih pacijenata neretko sadrži neki traumatičan dogadjaj posle koga „ništa nije bilo isto“. Fiksirani za traumu, pacijenti postaju pravi robovi svojih „negativnih“ misli i stanja u koja posredno zapadaju. Uzroci depresivnih stanja često leže i u raznolikim frustracijama na partnerskom, socijalnom ili pak profesionalnom planu. Bajkoviti sadržaji o sreći koje nam plasiraju mediji mogu potaknuti ljude na misli o tome kako je njihov život prozaičan i učmao, te kako “zaslužuju” više. Raspeti izmedju prevelikih očekivanja i ograničenih mogućnosti, lako zapadaju u kandže depresije. Čitav je niz telesnih i psihičkih tegoba koje se manifestuju: patološko neraspoloženje, umor, nezadovoljstvo sopstvenim životom, osećaj praznine, dosade, beznadja, tuge, nezainteresovanost za sadržaje koji su obolelom do tada pričinjavali zadovoljstvo, loša pažnja i koncentracija, nesanica ili pak preterano spavanje, gubitak apetita ili apetit pojačan do granica prejedanja, bolovi u raznim delovima tela iako nema fizioloških uzroka istih, manjak volje da se obavljaju svakodnevne obaveze koji može narasti i do potpunog napuštanja higijenskih navika, opsesivne misli o promašenosti i besmislu svog života, razdražljivost, neprestan pogled unapred ili unazad (naravno, sa crnim vidikom), misli o samoubistvu, preuveličan (neretko bezrazložan) osećaj krivice i prognoziranje fatalističkih ishoda, koje se neretko graniči sa sumanutošću, itd. Da bi se uspostavila dijagnoza depresivnog poremećaja neophodno je da takav, patološki obrazac mišljenja, osećanja i ponašanja traje duže od dve nedelje. Pacijenti se lekaru često javljaju kada bolest ozbiljno uzme maha i kada osećaju da više nemaju nikakvu kontrolu nad sopstvenim životom ili ih neko od porodice prinudi na lečenje. Strah od stigme koju mogu navući na sebe ako se pročuje da se psihijatrijski leče pacijente odvlači od blagovremene posete stručnjaku, te se depresivni simptomi samo uvećavaju. U stanjima akutne depresije (tzv. kliničke depresije) lekovi su primaran izbor lečenja, sve dok se ne uspostavi zadovoljavajuća remisija (poboljašnje), a onda se „uskače“ sa psihoterapijskim tehnikama koje u zavisnosti od brojnih faktora (vremenskih i novčanih kapaciteta, kao i sposobnosti autopromatranja pacijenta) variraju od dubinskih pristupa (psihoanaliza, jungijanska analitička terapija) do onih „površnijih“ i bržih, poput racionalno-emocionalno-bihejvioralne terapije koja akcenat stavlja na „pozitivan“ način mišljenja i ispravne životne navike. Da li se depresija može izlečiti ili pak samo ublažiti pitanje je koje se logično nameće. Odgovor na isto najbolje je tražiti u samoj strukturi nečije ličnosti. Opštevažeći stav stručnjaka jeste da je struktura ličnosti (što bi najpribližnije odgovoralo onome što nazivamo karakterom ili temperamentom) manje-više stabilna i nepromenljiva forma, te su neki ljudi vulnerabilniji (krhkiji, osetljiviji) i samim tim podložniji razvoju depresivnih i drugih psihičkih poremećaja. U tom slučaju, uvek postoji rizik da se depresivne epizode, naročito u situacijama pojačanog stresa, opet jave, te je s toga bitno da pacijenti održavaju redovan kontakt sa svojim lekarom.

   Kao što su uzroci depresivnih stanja kompleksni, tako je i njihov tretman složen. Bitno je da pacijenti osluškuju impulse koje im psiha i telo šalju (nekada se depresija manifestuje samo odredjenim telesnim tegobama i tada se govori o tzv. „prikrivenoj depresiji“) i blagovremeno se jave lekaru, jer depresija nikada ne prolazi “sama od sebe”. Ipak, čak i kada se odluče na taj korak, najveći deo odgovornosti za poboljšanje stanja moraju da preuzmu sami. Pacijenti se često previše oslone na terapeuta i lekove, zanemarujući sopstveni udeo u lečenju. S toga se kao poruka može istaći da se jedino u kombinaciji raznolikih pristupa (lekovi, psihoterapija i sopstvena angažovanost) može doći do optimalnih rezultata.

 

Piše: Patricija