Seksualna anoreksija

Termin seksualna anoreksija se ne sreće u medicinskoj literaturi ni kao dijagnoza ni kao naziv za simptom. Uveli su ga seksolozi psiholozi verovatno kao formu tzv. dinamičke dijagnoze koja problem definiše po dinamici unutrašnjih osećajnih događanja a ne po izdvojenim sistemima/grupama tegoba i znakova. Naime simptomi i znaci ovog, navodnog, poremećaja u medicinskoj literaturi se mogu naći u nekoliko prepoznatih seksualnih disfunkcija (poremećaju želje i zadovoljstva  kao i odbojnost prema seksu koje spadaju u seksualne disfunkcije, kao i, paradoksalno, u pojačanom polnom nagonu). Ovakve definicije termina su za psihologe pogodne s obzirom da im otvaraju vrata ka psihoterapijskim pristupima problemu jer je to jedina vrsta terapije koju mogu da koriste.

Ovim terminom (izvedenim iz grčke reči orexis – apetit)se opisuje „nedostatak apetita“  za romantične seksualne veze. U širem smislu se bolje definiše kao strah od bliskosti u toj meri da osoba trpi užasnu strepnju vezanu za seks koji podrazumeva i učešće osećanja, na primer u  bliskim odnosima.

Kao znake ovog problema autori navode:

  • neprekidni strah od bliskosti, polnog kontakta, polnog zadovoljstva, polnih bolesti…
  • preokupiranost, do nivoa opsesije, svime što se vezuje za polnost: samom seksualnošću, seksualnim namerama, seksualnim ponašanjima drugih, sumnjama u sopstvenu seksualnu ispravnost…
  • odrečni, kruti, osuđujući stavovi o polnosti, telesnom izgledu, seksualnoj aktivnosti…
  • sram i odvratnost prema sebi zbog sopstvenih polnih iskustava…
  • auto-destruktivna ponašanja ne bi li se izbegao, ograničio ili zaustavio seks…

Osobe oba pola mogu da pate od polne anoreksije. Psiholozi u njihovoj ličnoj prošlosti nalaze bilo rano seksualno zlostavljanje, seksualnu eksploataciju, neki oblik izrazito traumatskog seksualnog odbacivanja, ili spoj ovih događaja. Medicinski stručnjaci bi ovim mogućim uzrocima mogli da dodaju i neke, moguće, specifičnosti biohemizma mozga. Moguće je da osoba pored izbegavanja seksa u romantičnim vezama bude, kao druga strana medalje, i „seksualno zavisna“ , tj da ima prisilnu  potrebu za čestim seksualnim odnosima  u beznačajnim vezama što bi značilo, da ovakve osobe namaju odbojnost prema sesku, već prema bliskosti.

Termin je prvi definisao Natha Hare 1975. u neodštampanoj doktorskoj disertaciji o muško-ženskim odnosima kod afroamerikanaca koja je u delovima predata Fakultetu za stručnu psihologiju u San Francisku.

Dalju popularizaciju termin je postigao zahvaljujući opet psihologu. Patrick Carnes je 1997. godine štampao knjigu pod nazivom „Seksulana anoreksija“.

Iako ima nekih podataka o tome da od seksualne zavisnosti pati 3-6% polulacije u svetu, za seksualnu anoreksiju nema podataka verovatno zato što je na neki način „veštačka dijagnoza“ neprepoznata od strane medisinskih stručnjaka.

Pošto se ovim, navodnim, poremećajem bave psiholozi, leče ga psihoterapijskim pristupom koji je usmeren na otkrivanje pravih izvora strahova, kao i na ublažavanje crno-bele slike sveta. Klijent se ohrabruje da preduzima sračunate rizike u društvenim aktivnostima a iskrivljeni stavovi se suočavaju sa  činjenicama i stvarnošću. Cilj je da ovakve osobe nauče da ulaze u zdrave seksualne odnose sa postavljanjem zdravih granica i da svoje osećajne potrebe zadovolje na direktan način. Ovo je dug, postepen i planiran proces ali sa neizvesnim ishodom jer je krajnji zadatak postizanje autonomije, nezavisnosti i poboljšanja socijalnih odnosa. Sve ovo zavisi kako od motivacije klijenta, tako i od njegovih kapaciteta za uvid i promenu.